By Darijan Bilić
Mislim da ima i deset godina kako slušamo stalnu mantru o javno-privatnom partnerstvu. Generalno ja tu ne bih imao ništa protiv kada bi imali barem jedan domaći primjer koji je uslovno rečeno uspješan. Na žalost to ne postoji kod nas, a ni svijet ne zaostaje previše za tim rezultatom. Naime kako naši neimari izgleda nisu pratili javno-privatno partnerstvo je mahom i u svijetu dalo ograničeno uspješne rezultate. Kad kažem rezultati mislim na javni interes i benefit za zajednicu i populaciju, a ne na profit. Čak šta više Njemačka, Velika Britanija, Holandija, Francuska raskidaju ta partnerstva i otkupljuju nazad svoja javna preduzeća jer se vidjelo da privatni kapital ima neke sasvim druge želje, prioritete i zahtjeve.
Generalno Sjedinjene Države su tako očigledan negativni primjer javno privatnog partnerstva da upada u oči recimo njihov zatvorski ili zdravstveni sistem koji su većinom u privatnim rukama ili vodovodi recimo. Kako je onda moguće da kod nas ta priča o nemogućem partnerstvu dobija na važnosti iako skoro da ne postoji slučaj u svijetu koji bi se mogao razmatrati kao pozitivan ako ne govorimo o aerodromima, lukama ili infrastrukturi.
Imajući sve to na pameti ali i našu nasušnu potrebu da učinimo nešto smisleno bez da dangubimo želim dati sugestiju kako, gdje i zašto krenuti u javno-građansko partnerstvo. Na koji način i sa kojim ciljem. Naravno ne trebamo se praviti da ne znamo šta je naša tradicija samoupravljanja i gdje joj je trebalo biti ishodište.
Zamislimo sada na trenutak da smo kao Norvežani i da svi imamo dionice u preduzećima koja su stvarali naši djedovi i bake da smo svi znači mali dioničari u elektroprivredi, željeznici, vodovodima, cestama, šumarijama, zdravstvu ili školstvu. Da svake godine imamo neku dividendicu ili neki drugi benefit koliko bi se naš odnos prema javnim dobrima promijenio? Bili i tada šutke posmatrali kako propadaju silna javna preduzeća, kako se uništava planski cijela željeznica, šumarije ili elektroprivreda ? Zaista gajim sumnju da bi tada šutke gledali kako nam kojekakvi investitori pregrađuju rijeke i uništavaju druga prirodna bogatstva.
Sad se vratimo temi. Moja bi sugestija bila da se krene u stvarno javno-građansko partnerstvo u Sarajevu od Univerzitetskog Kliničkog Centra Sarajevo (UKC) koji bi ušao u partnerstvo sa Zajednicom obnovljivih izvora energije koju bi oformili stanovnici MZ na čijoj teritoriji je sam UKC, zainteresirani građani i građanke i opština Centar. Tu bi malo ruke trebali da daju KS i FBiH zbog osnivačkih uloga i upravljačke strukture no glavnu riječ bi trebali da vode samoorganizovani građani kroz Zajednicu obnovljive energije i UKC jer oni ipak bi trebali da znaju šta su im prioriteti. U partnerstvu bi se mogao održavati i sam prostor kao jedna cjelina u smislu održavanja zelenih površina, sadnica, drveća, prostora za odmor i relaksaciju kako pacijenata tako i njihovih posjetitelja.
Photo by ChatGPT
Sad samo kratko da objasnim šta je to zajednica obnovljivih izvora energije kako bi sve bilo jasno. Nas najmanje dvoje može je osnovati sa ciljem da zajednički proizvodimo i u perspektivi dijelimo električnu energiju kao i da raspolažemo sa njenim viškovima. Mi kao osnivači naravno imamo odgovornosti, obaveze ali i određena prava kao slobodni građani / građanke. Mi djelujemo udruženo, donosimo odluke i privlačimo nove članice i članove ne da bi ih prevarili već potpuno suprotno da bi povećali svoj kapacitet kao zajednica i kako bi podigli nivo vlastitih znanja, sposobnosti i vještina. Naš prioritet nije profit koji ostvarujemo već zajednica u kojoj djelujemo i potrebe njenih stanovnika.
Sam prostor UKC je ogroman i proteže se na četiri lokacije sa preko dvadeset hektara površine dok se površina krovnog prostora procjenjuje na oko 28.000 m2. Sav taj prostor mogao bi godišnje da proizvede oko 7 GWh električne energije samo iz solarnih panela. Ta proizvodnja električne energije bi značila ogromne uštede za UKC ali i dala bi priliku da se na transparentan način pokuša zaista uspostaviti pozitivan primjer javno građanskog partnerstva koje nije na štetu javnog dobra, budžeta, građana ili bilo koga. Naime proizvodnja električne energije i njena potrošnja su danas jako egzaktne jer postoje razne aplikacije ili uređaji koje tačno prikazuju sve što se dešava bez da favorizuju bilo koga ili bilo šta. Pored toga sam UKC-a bi se mogao koristiti kao živi prostor za istraživanja, testiranje, inovacije i primjenu novih tehnologija koje bi opet pomogle i samom UKC-u da se modernizuje da bude efikasniji i stabilniji sistem.
Pored UKC Sarajevo u gradu i okolici postoje mnoge javne ustanove i javne zgrade koje bi mogle da pruže infrastrukturu, građani i građanke bi trebali da ulože vrijeme, strpljenje te dio sredstava, a javna uprava bi trebala da izađe u susret i riješi sve potrebne dozvole i nedostajući dio sredstava. Na taj način društvo koje se decenijama potkrada bi konačno bilo na dobitku te bi na taj način napravili prvi korak ali u pravom smijeru ponovnog uspostavljanja povjerenja između javne uprave i nas građana i građanki.
Photo by ChatGPT
Neću da se pitam kako smo upropastili energetski sistem, kako zašto i kada smo počeli da uvozimo električnu energiju, kako su nam počeli pričati priče o tržišnoj vrijednosti električne energije. Sve te teme su beznadežne u ovim uslovima u kojim se sve dijeli na tri po kojim samo podobni stranački kadrovi imaju pravo da upravljaju i rukovode. Nama trebaju dobronamjerni stručni ljudi i teme i dileme koje su u skladu sa našim potrebama u 21 vijeku, koje su konstruktivne, a ne samo konstitutivne. Sve drugo je šuplja.
Možda je došlo vrijeme da prestanemo tražiti spas u partnerstvu države i kapitala, a da pokušamo izgraditi partnerstvo države i nas građana. Kako bi se to desilo potreban nam je mali korak ali u pravom smijeru.
Zaista zamislimo da smo svi mi prvo muževi, očevi, braća, kvalifikovani radnici, komšije i susjedi, da smo mali dioničari, pa tek onda da smo pripadnici bilo kakvih pseudo konstitutivnih naroda, gdje bi nam bio kraj?