By Darijan Bilić
Dozlogrdilo je zaista, kao da smo upali u neki horor film koji se iznova ponavlja i ponavlja. Više od tri decenije patriotskih lidera, očeva nacija i njihove kao opozicije više nam je odnijelo nego donijelo.
Ono što je nekako najveća posljedica vladavine pseudo patriota jeste promjena naše logike i nas samih. Mi smo iz proizvodne ekonomije prešli na uslužnu, a kao pojedinci smo od proizvođača i kreatora prešli u puke konzumente i potrošače. Mi danas ne možemo ni zamisliti da smo nekada proizvodili sofisticiranu opremu i mašine, optike, raketne sisteme, avione, da smo bili u stanju proizvesti dovoljno hrane i energije za vlastite potrebe. Nismo više u stanju ni vizualizirati sva dostignuća domaćih kompanija ali i naučnih instituta, istraživačkih centara, srednjih škola i univerziteta. Nekada smo navijali pjevajući haj nek se čuje, čuje haj nek se zna da je naša Bosna nepobjediva, a danas pjevamo Bosnom behar probeharao, mene život razočarao …..
Vlast koja je cijelo vrijeme činila zlo ali pobjeđivala na izborima dovela nas je danas u situaciju ne samo da nismo suvereni i nezavisni, već da smo potpuno ovisni o uvozu hrane, energije, radne snage ali i svega ostaloga. Vlast koja se pozivala cijelo vrijeme na neki imaginarni nacionalni legitimitet uspjela je u relativno kratkom vremenu da razjebe sve i rasproda skoro sve, te da nas ostavi na cjedilu svaki put. Njihov jedini uspjeh može se ogledati u rasprodaji prirodnih resursa, uništenju industrijske proizvodnje, destabilizaciji svih mogućih tržišta i državnih sistema. Pod sistemima mislim na obrazovanje, zdravstvo, sudstvo, infrastrukturu i policiju. Svi ti sistemi su okovani korupcijom i odsustvom znanja kao i struke.
Kako smo od progresivnih ljudi, radišnih, humorističnih, donekle i odgovornih postali ovo što jesmo danas? Kako su nas preveli žedne preko vode i ubijedili nas sve da je to jedan jedini i mogući put u pseudo nezavisnost koja je od koristi svima. Mamili su nas Švicarskom, ekologijom i vjerskim slobodama….. da bi mi više od tri decenije kasnije postali zemlja trećeg svijeta koja oskudjeva u svemu i svačemu… no najviše u pameti i volji. Usput su nas provukli kroz mržnju, bratoubilaštvo, masovne progone, zločine, logore, genocid, glad jer valjalo je kratkotrajno odvezat zastave kako nam neka nova Jugoslavija nikad više ne bi pala na pamet. Kako bi nam ulili strah u kosti i potisnuli bilo kakvu pobunu i socijalni kapital.
Kako bi se odmakao od zaluđenih političkih i drugih eksperata i analitičara koji ponavljaju jedno te isto već više od dvije + decenije ja bi volio da prvo govorimo o sadašnjem stanju kao jedinom uspjehu domaćih izdajnika, šovinista i poltrona na vlasti. U tom kontekstu trebalo bi pomenuti demografiju, industrijsku proizvodnju, zaduženost unutrašnju i vanjsku, broj izvoznih kopmanija ali i broj zaposlenih. Na to bi trebali dodati aspekte koji se tiču kulture, umjetnosti i sporta što je jako teško kvantificirati no to nam pokazuje neki kvalitet života koji danas imamo. Mogli bi sažeti da su jedino uspjesi BH politikanata naši zajednički neuspjesi i sunovrati.
Ono što odmah upada u oči jeste sam broj stanovnika. Procjene su da danas u Bosni i Hercegovini živi manje od tri miliona stanovnika što je u odnosu na predratnih 4.37 miliona ogromna razlika. Nismo uspjeli da stignemo ni broj zaposlenih iz devedesetih jer je procjena da je prije rata broj zaposlenih u industriji samo bio preko milion stanovnika. Dok nas danas sve ukupno ne radi ni milion. Vanjski dug se umnogostručio i skočio je od nepune milijarde dolara na cifru od preko deset milijardi dolara. Većina tog duga je otišla na tekuću potrošnju, finansiranje plata zvaničnika i zatezne kamate na nerealizirane kredite. Prirodni priraštaj nam je pao za 25% što je nazamisliv trend i dovodi nas ispod praga demografske održivosti. Izvozi kompanija poput Šipada, Energoinvesta, Agrokomerca, Zore, UNISA, TAS-a i Sokola danas su nezamislivi. Bosna i Hercegovina je imala oko 40. aktivnih profesionalnih kulturnih institucija poput pozorišta, orkestara, filmskih studija i centara dok danas ih ima sve skupa manje od 15 koji nešto rade i djeluju. Kada govorimo o sportu imali smo više od 40 klubova koji su bili aktivni profesionalni ili amaterski klubovi koji su se borili u saveznim ligama SFRJ gdje su ostvarivali zapažene rezultate (avio modelarstvo, džudo, karate, rukomet, košarka, fudbal, šah…..) danas je taj broj nula klubova koji u bilo kom rangu ostvaruju zapažene rezultate. Neki će reći Zrinski ili Igokea no to ipak nisu zapaženi već granični ili marginalni rezultati dok prijeratni velikani poput FK Veleža, KK Bosne, FK Sarajeva ili FK Željezničara tavore usljed korupcije, manjka struke i sitnog šićara.
Za to cijlelo vrijeme nastala je jedna nova kasta u zemlji, kasta političara, profesora sudija, notara, doktora, premijera, opozicionara, analitičara i vladara. Svi oni nikad bolje nisu živjeli i pretposavlja se da oni drže oko 90% bogatstva naše zemlje u svojim rukama. Od njih nikada nećete čuti da smo na krivom putu, da smo na stranputici. Već upravo suprotno, da se strpimo još samo malo, da smo uspjeli, da smo neovisni, suvereni, realizovani i svoji na svome. Kod nas državni aparat čini oko 212 hiljada zaposlenih koji uporno i bezglavo izglasavaju režim na svakim izborima. Devedeset posto stanovništva zemlje živi od oko 1200KM ili i manje mjesečno dok onih drugih deset posto posjeduje skoro sve ostalo. Preko 25% populacije se nalazi u siromaštvu i beznađu, dok su procjene da negdje oko 40 000 stanovnika godišnje napušta zemlju. To je jedan grad poput Maglaja godišnje čisto da steknemo sliku.
Najveći paradoks od svega da se nominalna pozicija i opozicija ponekad i smjenjuju no nastavlja se slijed politike, filozofije, korupcije, djelovanja i rasprodaje svega što je javnu, društveno, državno, svega onog što je naše, zeleno, plavo, ljepo. Kumuju tome i mediji koji su prestali obavljati svoju osnovnu funkciju. Nema tu više pravovremenog i tačnog informisanja niti zagovaranja tema iz oblasti opšteg – javnog dobra. Samo propaganda i samo frakcijašenje uz pregršt tendencioznosti i gluposti koje prati ogroman neukus i šund.
Gdje je rješenje? Izlaz iz ovog začaranog kruga propasti i polaganog uništenja je prvo u našem novom društvenom ugovoru potom u hitnom razjebavanju političkog i pseudo moralnog sistema koji počiva na nacionalnoj legitimnoj zastupljenosti i fiktivnom nacionalnom interesu. To se može postići pravno što bi trajalo duže i može masovnim i dostojanstvenim protestima ili aktivnostima velikog broja ljudi. Sljedeći korak treba biti preustroj zemlje i izmjena ustava. Zemlja treba da bude sastavljena iz maksimalno pet regija koje su zasnovane na geografiji i ekonomiji, a ne na nacionalnom ili bilo kom drugom ključu. To će pojeftiniti državni aparat i osloboditi ogromna sredstva koja se mogu uložiti u novi ekonomski zamah i infrastrukturu. Sljedeći logičan korak je suđenje dosadašnjih lidera + svih njihovih jataka i oduzimanje njihove komplet imovine koju su naplljačkali u protekle tri + decenije. Svu tu imovinu treba uložiti u socijalnu politiku i mlade. Zadnji korak naše tranzicije je zabrana djelovanja političkih stranaka koje su do sada činile vlast u bilo kom periodu. Te stranke su u biti kriminalno interesne organizacije koje su cijelo vrijeme mislile samo na sebe dok je sve drugo za njh bila samo kolateralna šteta. Moja je samo pretpostavka da bi crnim fondovima stranaka vratili čak i oko pola vanjskog duga zemlje. Sve su stranke u nas osnovane sa zadatkom da se uništo komunizam i Jugoslavija te da društvena imovina promijeni vlasnika. Zadnji logičan korak jeste vraćanje parametara, struke, nauke u naš politički ali i svaki drugi život. To bi značilo da smo došli do efikasne, transparentne, socijalno osjetljive, inkluzivne i pravedne države kojoj smo valjda cijelo vrijeme i težili svi mi skupa.
Da sve zvuči jako primamljivo ali i izvedivo no bez učešća nas samih u toj našoj finalnoj tranziciji sve pobrojano neće se desiti. Ovo bi bio više-generacijski projekat koji bi ulio nadu, koji bi otvorio oči i koji bi našoj zemlji donio relaksaciju odnosa, dugoročan mir, održivost i stabilnost. Budi nezavisni kandidat ili kandidatkinja, agituj, okupi komšiluk, postavljaj pitanja izabranim od kojih će se crveniti, budi lokalni novinar ili aktivistica, sarađuj, povezuj se sa drugima, propituj, kritički promišljaj… pumpaj ili dinstaj na kraju krajeva jer vidimo šta se u Srbiji dešava više od godinu dana, ako smo glupi nismo valjda i ćoravi.
