by Darijan Bilić
Ne bi da pišem dok sam u stanju nervnog rastrojstva, a ne bi baš ni da pišem kako je svega 40-tak cm snijega potpuno paralizovalo nekadašnji olimpijski grad. Samo da pojasnim mlađoj raji da je riječ o zimskim olimpijskim igrama, a ne ljetnim kao što to mnogi misle.
Ja bi više volio da zagolicam maštu nama svima jer trenutak u regiji nam pruža velike prilike kojih mi zabijeni u svoje dvije smogom natopljene mahale naravno nismo ni svjesni. Da ne govorim o svim uhljebima u institucijama koji o prilikama za grad i ne razmišljaju jer se bave samo pitanjima koja su im imovinsko ili familijarno bliska. No bilo bi realno da deduktivno zaključimo da je Sarajevo i danas pod opsadom ali onom unutrašnjom zasnovanom na korupciji, neznanju, šteli i nezainteresovanošću ljudi koji grad kao vode ali ne upravljaju njime ni sekunde jedne.
Sarajevo iz sveg srca vapi za kontra kulturom. Sada možda više nego ikada je to nešto potrebno ovome gradu. Ne iz razloga jer ja tu samo studiram već jer je krajnje vrijeme da se zapitamo čiji je naš grad zapravo i gdje gonimo? S drugim pitanjima sada ne bih licitirao no šta je tu je. Ne mislim ja ovdje na urbanu elitu u bundama i lakovanim cipelicama željnu ekskluzivnih restorana i krzna u Titovoj ulici.
Zagreb je opet zauzeo tihi talas desnice i svi ti silni mini fašisti i desničari su opet izmilili i crnim grafitima prekrili grad. Tomašević se koprca pokušava no kler i HDZ su preveliki zalogaj još uvijek. Beograd se trza i pokušava preko studentske pobune no zagrljaj mračnjaka i šubaraša je naprosto prejak. Politike 90tih su samo odraz oficijelne politike vodećih stranaka i klera, ne nužno beograđana i zagrebčana. No na žalost te politike krvi i zemlje su još predominantne. Sve što je stalo na put zdravim i progresivnim idejama ali i politikama je povezano sa špekulativnim novcem, nema tu zapravo više ideologija ili nacionalizma stvarnog. Naša zajednička propast je naime direktno proporcionalna umiješanosti špekulativnog kapitala u raznim tenderima i gradnji. Sumnjivi i mahom ekstra profit je znači odgovoran za naš zajednički civilizacijski sunovrat.
U svemu tome Sarajevo možda ima svoju zadnju šansu da ispliva da se postavi u regionalnim okvirima kao mali grad koji ima šta da ponudi. Kao grad u kojem ne dominira primitivizam, štela i korupcija, stranačka povezanost i odsustvo duha. Kako to da učini grad koji je planski sjeban i provincijaliziran jer svi ti načelnici, vijećnici svi ti gradonačelnici i gradonačelnice su grad prilagodili sebi samima i sveli ga na svoju seosku ravan.
Sad se već neki pitaju na čemu je ovaj i šta mu to sve pada na pamet? Kako je moguće da ga još pere utopizam i da se bavi nekim idejama koje namaju utemeljenje u haosu koji naravi 40 tak cm snijega?
Moja ideja nije samo moja, nju su imali i proveli u djelo velikani 60 i 70 godina prošlog vijeka. Tada već je oformljena konta kultura koja ne čeka koja se ne boji koja ne stagnira i koju ne zanima status quo. Tada je bljesnuo sport, kultura, umjetnost, muzika, strip, film, tada se grad nekako emancipovao i krenuo u pravi rast i razvoj. O.I 1984 su bile samo biber po pilavu, samo kruna rada sistema koji je na neki volševan način sam sebi bio kontra kultura. U tom periodu mi trebamo tražiti naše inspiracije. Trebamo prestati živjeti u prošlosti, moramo prestati idealizirati bilo šta i naravno treba prestati čekati i čekati da neko dođe i da se kao sve promijeni preko noći. To se neće desiti bez da već danas krenemo postavljati razna pitanja.
Šta bi bio cilj i koja bi bila svrha rada grupe od nekih 20 tak izuzetnih individualaca/ki? Za šta bi oni trebali da zasuku rukave i promijene situaciju u gradu? Kako smo svi jaki pojedinačno ali smo bez ikakvih kolektivnih uspjeha i dostignuća prvi korak bi trebao biti i najteži. Da izađemo iz svojih ugodnih zona i stavimo se na raspolaganje „gradu“, da progutamo dio svog ega radi opšte koristi ali i javnog dobra. Da svoje ideje ustupimo bez naknade i garancije da će iste uspjeti, da se ne pitamo pa što drugi čekaju… sve samo jer baš mi imamo mogućnost da danas prepoznamo tu potrebu. Sve to samo radi ideje i vizije otvorenog, civilizovanog, emancipovanog i naprednog grada.
Sarajevo je ideal meni u mojoj glavi. Znam ja da je taj ideal splasnuo, zastranio, izgubio se, da su se mnogi ako ne i svi ugradili u njega i samim tim ga obezvrijedili, iscrpili i na njemu se obogatili ili ono barem hajrovali vikendicu il apartman.
Ja kao marginalac kao neko ko propituje sebe decenijama ali i pita se javno nisam u gradu imao previše problema. Neki ljudi su me skoljavali, malo njih mi je nekad zaprijetilo ili mi drugarski kao skrenulo pažnju ono ćoro pazi šta radiš da te ne pojede mrak, nikad niko mi nije došao na vrata ili mi pisao grafite pred ulazom. Ja ljude u Sarajevu smatram jako tolerantnim i na momente čak i filozofski nastrojenima. Mi volimo malo sporije donositi odluke oduvijek, obožavamo čekati i pravdati se, patimo da se svidimo svima, da nikog ne uvrijedimo i pri svemu tome najmanje mislimo na sebe. Spremni smo i na kompromise i jako jako duge dijaloge nekad i bez prijeke potrebe. Mislim da je u tome jedna od naših snaga u odnosu na Zagreb ili Beograd, snaga koja nikada nije iskorištena kao ni neka vrsta moralnog kapitala i onog ljudskog kojeg smo iznijeli iz opsade Sarajeva i ratova 90 tih.
To nam govori da je Sarajevo sjebano planski, da su grad sjebali naši neki koji nam se cijelo vrijeme lažno predstavljaju kao patriote i obmanjuju nas. Svoje stvarne namjere su uvijek sakrivali slatkorječivošću i lažima. To nam govori da smo taoci polusvijeta koji ne zna, ne želi, neće, koji se skriva iza opsade i koji misli da drži monopol na misao na ono šta se smije ili ne smije u gradu. U tom smislu kontra kulturna scena može i mora da spasi šta se da spasiti da, mora da ponudi jasne smjernice za budućnost grada i svega što bi on trebao biti kao urbana cjelina u bilo kom smislu te riječi. Ne bi bilo loše i ideološki da se odredimo kako ne bi upadali u retoričke zamke ili kako ne bi morali kasnije nikom da se izvinjavamo / pravdamo.
Nije ovo nikakav odgovor D.H i apel da nama treba sve samo ne i šminkerska urbana elita. Ovo je moja želja da pogledamo malo širu sliku i da prestanemo biti taoci provincijalaca i neznalica na pozicijama moći. Ne smijemo im dopustiti da nam određuju stvarnost i poerspektive inspirisani ličnim finansijama, tarabama i torovima. Sarajevo ima priliku da se makne sa dna, da prodiše, da se vrati nekako sebi. Neće to biti lako, neće samo, niti će se desiti brzo jer ne zaboravimo da na propasti grada jedna povlaštena kasta podosta hajruje.
Čak i ako je Sarajevo ostalo ideal samo u mojoj glavi ipak zaslužuje svoju kontra kulturu.